Uz osvrt na 2023. okrenimo se svijetloj budućnosti kongresne i event industrije
Miloš Milovanović jedan je od ključnih ljudi kongresne industrije u regiji. Do prije nekoliko mjeseci bio je na čelu kongresnog ureda Srbije, te se pod njegovim vodstvom, uz pomoć međunarodnih konzultanata, Srbija prometnula u najbrže rastuću kongresnu destinaciju Europe. Nakon gotovo osam godina u javnom sektoru, Miloš se odlučio na zaokret u karijeri te se odazvao pozivu dugogodišnjeg suradnika, međunarodnog konzultanta Garyja Grimmera, da se pridruži njegovoj tvrtki Gaining Edge. No, i dalje je aktivan u regiji i trenutno sudjeluje u organizaciji dva strukovna skupa: sastanka ICCA-inih članica iz Srednje Europe u Beogradu te regionalne konferencije Inside u Novom Sadu.
Od osnivanja ste vodili Kongresni ured Srbije. Nedavno ste odlučili promijeniti karijeru. Što Vas je motiviralo na ovakvu promjenu?
Kada sam pozvan da vodim Kongresni ured Srbije, prilikom osnivanja u travnju 2007. godine, nisam razmišljao koliko dugo ću biti na tom mjestu. Nakon ovoliko vremena, rekao bih da je zadatak obavljen, kongresni ured je osnovan i obavlja sve funkcije suvremenog kongresnog ureda, iako su resursi kojima raspolaže prilično mali. Čini mi se da je vrijeme da radim više na međunarodnoj razini, da znanja i vještine koja sam naučio prenesem na neka druga mjesta i da pokušam doprinijeti ukupnoj industriji kojoj sam se priključio prije skoro osam godina. Također, osjećam potrebu da oslobodim mjesto za druge ljude koji će nastaviti voditi kongresnu industriju u Srbiji jer ne vjerujem da je dobro da se cijela industrija personificira i veže za jednu osobu duže vremensko razdoblje, ma kako dobra ona bila, već da se treba pružiti prostor novim generacijama i novoj energiji.
Koja će biti Vaša glavna zduženja i zadaće u novom timu, predvođenom Garyjem Grimmerom?
Imajući u vidu da je Gary Grimmer bio moj učitelj, koji me je uveo u tajne kongresnog biznisa, rekao bih da je logično da daljnji rad u industriji nastavim u kompaniji Gaining Edge. Pozvao me je da u njegovom timu budem zadužen za pomoć novim destinacijama, koje tek osnivaju i etabliraju svoje kongresne urede i prolaze slične faze u razvoju koje smo zajednički prošli u Srbiji. Posebno bih se bavio područjem Srednje i Istočne Europe, gde je model kreiranja i funkcioniranja kongresnih ureda sličan, pa bi neka znanja i vještine koje smo razvili mogli biti korisni. Dio naših usluga se odnosi i na istraživanja i savjetovanje kongresnih centara; u ovom dijelu svijeta se grade i posluju kongresni prostori opet na sličan način, pa je i to jedan dio mojih poslova. Gaining Edge kao svoju misiju ima razvoj i unapređenje kongresne industrije u svijetu i u tom smislu ima razvijen širok set usluga koje pruža na najvišoj razini. U to sam se uvjerio jer je njihova pomoć bila jedan od ključnih faktora uspjeha u Srbiji i siguran sam da se mnogi modeli mogu primijeniti na drugim mjestima i dati možda i brže rezultate, samo je neophodno da industrija na tim mjestima ima potrebu da raste i da se razvija.
Ključni posao kongresnog ureda - podnošenje kandidatura za međunarodne kongrese
Srbija slovi za najbrže rastuću kongresnu destinaciju u Europi. Što je ključ takvog uspjeha? Koje ste glavne aktivnosti poduzimali da biste napredovali?
Najveći broj kongresnih ureda u Europi se bavi samo promocijom destinacije i preuzima model rada turističkih organizacija, što je samo dio poslova kojima bi se trebali baviti. Ključni posao je podnošenje kandidatura za međunarodne kongrese, za šta je neophodno da se čitava kongresna industrija dobro organizira i pruži istinsku pomoć i uslugu svojim kongresnim ambasadorima. Budući da je to težak i naporan posao, jer se ulazi u strukturu industrije i njenih međusobnih odnosa, kongresni uredi se najčešče u njega i ne upuštaju na ozbiljan način. Posebno se u Europi vjeruje da će radi toga što su destinacije poznate i turistički poželjne, kongresni posao dolaziti sam, pa se onda koncentriraju na klasični marketing i ne uočavaju razliku između kongresnog biznisa i turizma.
Na našem se području događa da se ne želi biti ono što jesi, ali je prirodna posljedica takvog ponašanja da ćeš biti ono što ti je nametnuto i tamo gdje te drugi vide. I onda nije nepravedno naći se na periferiji, bez snage da se razvije vlastiti biznis.
Ključni dio pomoći koju je nama Gary Grimmer pružio je da nas nauči kako podnositi kandidature za međunarodne skupove, zašto to radimo, koje servise pružamo, koga sve i na koji način okupljamo u ovom poslu, itd. Većina ljudi u našem poslu vjeruje da to zna, a realnost je da samo mali broj njih to zaista radi jer je posao zaista složen, s mnogo prepreka koje mogu dovesti do loših odnosa u industriji i onda čitava destinacija strada. Kada se ovaj proces uspostavi, kongresna industrija konačno shvaća da njen posao nije samo da dovede kongres u svoju zemlju ili grad, već je on mnogo širi - pravi smisao je da pomogne svojoj znanosti i struci da se međunarodno integrira i pozicionira. To znači da naš posao nije samo da imamo više posjetitelja i noćenja koji će nam donijeti što više novca, već da pomognemo u procesu kreiranja zdravih elita u našem društvu koje će zadobiti međunarodni značaj i time stvoriti uvjete da zajednički kreiramo društvo znanja u našoj zemlji. Ako shvatimo da je to naš cilj, onda su svi pojedinačni problemi i teški odnosi unutar industrije mali i rješivi, a zajednička misija se ne dovodi u pitanje.
Hrvatska je još uvijek, prema ICCA-inim statistikama, vodeća u regiji, no Srbija ju je gotovo sustigla. U društvu vodeće trojke regije tzv. Jugoistočne Europe je i Slovenija. Što Vi mislite o pozicijama sve tri zemlje na europskom i svjetskom tržištu?
Te statistke su dobar motivator i atraktivne su za promociju postignutih rezultata. Ipak, ključni rezultat kongresne industrije je u tome da bude svjesna i sposobna ispunjavati širu misiju u svom društvu, a da ne bude opterećena samo svojim sitnim problemima. Sve tri zemlje regije bi se trebale time pozabaviti, ako ni zbog čega drugog, onda zato što odavno nisu razmatrale svoje potencijale izvan ustaljenih matrica i političkih utjecaja. Imajući u vidu infrastrukturne i sistemske probleme s kojima se suočavaju, one su dosta dobro pozicionirane u kongresnom biznisu u svijetu. Ipak, iako pri vrhu, i dalje smo u drugoj ligi kongresnih destinacija i trebamo pronaći strategije koje će nam dati mogućnosti za dalji napredak.
Trebaju li Hrvatska, Srbija i Slovenija razvijati vlastite kongresne brendove ili bi se trebale na neki način udružiti i nastupiti prema međunarodnim kupcima zajednički?
Trebaju razvijati svoje vlastite brendove i prepoznatljivost s kojom bi samostalno nastupale na međunarodnom tržištu. Mogle bi čak i surađivati u tome da težišta svojih brend pozicija diverzificiraju, kako bi nas ostali bolje i lakše uočavali. Ono što trebaju raditi zajednički je kreirati vlastito tržište u ovom kraju Europe jer im to nitko drugi neće napraviti, a bez toga nikada neće djelovati ozbiljno na međunarodnoj mapi, već će biti zagubljene periferije u stalnoj infantilnoj borbi oko toga tko će se bolje dodvoriti zamišljenim centrima.
Ne želimo biti ono što jesmo, zato smo na periferiji
Koliko je realno da se regija konsolidira i počne jače surađivati? Naime, Jugoistočna Europa je pojam zaživio više u političkom smislu, a s druge strane Balkan također u nekim zemljama regije ne izaziva pozitivne konotacije i ne žele biti dio te priče.
Ne vjerujem da je problem u tome koji će pojam obuhvatiti sve ove zemlje, već je to prije izgovor da se na tome slabo radi i da se to prebaci u neku drugu domenu koja nema veze s našim biznisom. Na našem se području događa da se ne želi biti ono što jesi, ali je prirodna posljedica takvog ponašanja da ćeš biti ono što ti je nametnuto i tamo gdje te drugi vide. I onda nije nepravedno naći se na periferiji, bez snage da se razvije vlastiti biznis. Može nekada kratkoročno biti i korisno postupati tako, ali je uvijek časnije raditi na sebi i u vlastitom interesu, bez obzira koliko je to naporno i teško. Konsolidiranje ovisi samo o našoj svijesti da prepoznamo vlastite interese i ne treba ići dalje od toga, no sve što je manje od toga, nije baš razumno i to će vrijeme sigurno pokazati, ako već nije.
Kako biste komentirali ukidanje Hrvatskog kongresnog i insentiv ureda? Je li nam potreban takav nacionalni ured ili je dovoljno da glavne destinacije imaju svoje, lokalne urede?
Hrvatska kao kongresna destinacija ima potencijal da razvije snažne lokalne destinacije koje mogu biti međunarodno prepoznatljive i u tom smislu može imati takvu strategiju, da nacionalni ured ima više stratešku ulogu, dok će operativni dio prepustiti lokalnim uredima. Ako je to ideja, onda bi valjalo više pažnje posvetiti osnaživanju lokalnih ureda, što znači da bi se trebalo uložiti više resursa na toj razini. Međutim, i u takvoj situaciji apsolutno je neophodno da postoji nacionalni ured koji će koordinirati i razvijati lokalne destinacije. U protivnom, ovaj posao će se utopiti u turizam, što on u svojoj osnovi nije. Dosta je nezahvalno komentirati odluke u susjednoj zemlji, ali sasvim je jasno da nepostojanje nacionalnog kongresnog ureda ne može biti u interesu kongresne industrije u Hrvatskoj i njenog vizibiliteta na međunarodnoj sceni. Koji je pravi model pogodan za resursnu osnovu kojom Hrvatska raspolaže, pitanje je za diskusiju u kojoj se trebaju složiti ključni akteri vaše industrije.
Kongresni biznis najbrže vraća uloženi novac
Složit ćemo se da je kongresni ured potreban svakoj iole ozbiljnijoj kongresnoj i insentiv destinaciji koja želi privući međunarodne delegate. Koji bi, po Vama, bio minimalan godišnji budget i broj zaposlenika da osnivanje takvog ureda uopće ima smisla i čime se on sve treba baviti? Samo marketingom ili bi trebao težiti i određenoj prodajnoj funkciji, kojom će se mjeriti njegova uspješnost u broju međunarodnih skupova koje privuče u destinaciju?
Moj posao će biti da pomognem u procesu osnivanja i osnaživanja kongresnih ureda bilo gdje u svijetu, a najdraže će mi biti ako ću to raditi u ovom kraju svijeta. Ako razumijemo širu misiju kongresnog ureda i kongresne industrije u nekoj destinaciji, onda je jasno da je takav vid organiziranja apsolutno neophodan. Svaka zemlja, grad ili destinacija treba razmisliti kakvo društvo želi i kakvu ponudu pruža svojim građanima, profesionalcima, znanstvenicima, mladima...
Jasno je da lijepe brošure i web stranica na kojoj hvalimo svoju povijest i kulturu nije ništa posebno što zadire u strukturu i razvoj zajednice. Imajući u vidu efekte koje pruža, pa i samo one financijske, kongresni biznis najbrže vraća uloženi novac. Za jednu lokalnu destinaciju je dovoljno da ima nekoliko dobro educiranih ljudi angažiranih u uredu i recimo nešto više od stotinu tisuća eura, ali uloženih u znanje, vještine, dobre kandidature te da već bude poznata i poštovana. U Hrvatskoj se na klasičnu promociju sigurno daje neusporedivo više u svakom mjestu, što je možda potrebno, ali je kontrola povrata uloženih sredstava u tom procesu gotovo nemoguća. S druge strane, kongresni ured ili dovodi delegate ili ne dovodi, što je lako utvrditi, i to je mjerilo koje treba uspostaviti i radi međusobnog povjerenja privatnog i javnog sektora.
U Hrvatskoj godinama već pričamo o Ambasador programu, ali do danas nije zaživio. U Srbiji ste, baš pod vodstvom Gary Grimmera, kreirali takav program za kongresne amabasadore. Koja su Vaša iskustva: na koliki ste odaziv bili naišli, što ste znanstvenicima ponudili u okviru programa i jeste li mjerili njegove rezultate?
To je posao koji destinacija svakako treba napraviti i za to postoje različiti modeli koji se primjenjuju u svijetu. Naš je savjet da se Ambasador program napravi nakon što se destinacija dobro organizira i usvoji vještinu podnošenja kandidatura i međusobne suradnje u tom procesu. Tada postoji organizirani set usluga koje se pružaju kongresnim ambasadorim, koji tako stječu povjerenje da iza njih stoji čitava industrija. To su ljudi koji su se dokazali u svojoj struci u svijetu i njima nisu potrebni neki posebni financijski benefiti. Oni žele imati osjećaj sigurnosti i povjerenja u kongresnu industriju, da osjete da je reputacija koju su uložili da bi doveli međunarodni skup, naišla na jedno šire društveno priznanje, ako ne onih koji vode društvo, onda barem onih koji vode naš biznis i od njega zarađuju. Kada se stvori ta osnova, onda se dobrih kongresnih ambasadora pojavi više nego što ih se može pronaći po raznim bazama podataka; tada je važno zaista im isporučiti organiziranu i efikasnu uslugu, ali i osjećaj šire odgovornosti i doprinosa u procesu kreiranja društva temeljenog na znanju, obrazovanju i rezultatima.
Razgovarala: Daniela Kos
