Ljiljana Kukec: Jačanje kulture sponzorstva može transformirati hrvatsku kongresnu ponudu više od novih dvorana

Dr. sc. Ljiljana Kukec jedno je od najpoznatijih imena u području franšiznog poslovanja u Hrvatskoj i regiji, ali i osoba čija je profesionalna karijera duboko isprepletena s hotelijerstvom, organizacijom događanja i međunarodnim poslovnim skupovima. Doktorirala je na temu „Franšizni potencijal malih poduzeća“ na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a iza sebe ima bogato iskustvo privatnog poduzetništva, akademskog rada i savjetovanja na prestižnim međunarodnim institucijama poput Sveučilišta u Luxembourgu, Swiss School of Business and Management, Oxford Business College i Sveučilišta Vern u Zagrebu.

Predsjednica je Hrvatske udruge za franšizno poslovanje, članica upravnih tijela Europske franšizne federacije i Svjetskog franšiznog vijeća te aktivna konzultantica na međunarodnoj razini. Organizirala je brojne međunarodne sajmove, forume i konferencije, a njezin profesionalni put započeo je u luksuznom hotelijerstvu – i to u srcu event industrije.

U razgovoru za PoslovniTurizam.com otkriva kako su je iskustva iz hotela oblikovala kao organizatoricu, konzultanticu i lidericu, zašto su detalji ključni u međunarodnim događanjima te što Hrvatska mora napraviti kako bi dodatno ojačala svoju poziciju kao ozbiljna kongresna destinacija.

Od modnih pista do državnog protokola: lekcije iz luksuznog hotelijerstva

Vaša profesionalna karijera započela je u hotelijerstvu, u međunarodnim hotelskim kućama Four Seasons u Milanu i Sheraton u Zagebu, gdje ste radili kao event manager na nekim vrlo zanimljivim događanjima poput Tjedna mode u Milanu. Koje biste iskustvo ili event iz tog razdoblja organizacije događanja istaknuli kao neko koje je na Vas najviše utjecalo i koje rado pamtite?

Početak moje karijere bio je splet okolnosti, možemo reći slučajnosti. Poduzetnica sam bila još tijekom studija, a onda sam, pomalo nelogičnim redoslijedom, vanredno diplomirala povijest i arheologiju. Moja je karijera formalno započela tom diplomom, ali taj je dio trajao kraće nego što sam očekivala.

Početkom devedesetih živjela sam u Milanu i radila razne projektne poslove po izložbama i muzejima, kada mi je netko spomenuo da Four Seasons Hotel zapošljava i da bih se trebala javiti jer je riječ o stalnom poslu. Otišla sam na razgovor više iz znatiželje nego s jasnim planom, a izašla s potpuno novim profesionalnim smjerom. Tako sam završila u hotelijerstvu i gotovo odmah shvatila da sam se našla u okruženju koje mi puno više odgovara nego što sam u prvom trenutku mogla pretpostaviti. Otišla sam na taj razgovor za posao ne znajući zapravo ni što je Four Seasons. Zaposlili su me istog dana jer su hitno trebali ljude koji govore talijanski i engleski. 

To je hotel koji tada nije uopće ulagao u marketing jer je i bez toga imao popunjenost veću od 90% godišnje. Za mnoge hotele tako visoke kategorije to je samo san. Naravno, osim brenda, pozicija hotela u jednoj malo sporednoj ulici u kojoj se nalazi uglavnom samo vila obitelji Versace i hotel te koja izlazi na via Monte Napoleone, valjda najpoznatiju ulicu na svijetu za modne marke, je pridonijela puno, ali i to što je hotel bio u sustavu organizacije Tjedna mode. Tamo su odsjedali svi modeli, a i visoki gosti. Čak su se i neke revije znale tamo organizirati. Tada sam otkrila cijeli jedan novi svijet visokog hotelijerstva, ali i svijet organizacije evenata - i zaljubila se u oboje. 

Iako sam imala priliku sudjelovati u organizaciji nekoliko izdanja Tjedna mode u Milanu i susretati gotovo sva tada najpoznatija imena iz svijeta mode, nisu me se posebno dojmile pijane epizode, nadmeni nastupi i pomalo arogantno ponašanje Naomi Campbell i sličnih zvijezda. S druge strane, imam vrlo lijepa sjećanja na iznenađujuće jednostavnog, toplog i iznimno ljubaznog Eltona Johna, koji je u tom šarenom svijetu bio pravo ugodno iznenađenje.

Ipak, ako trebam izdvojiti nešto meni važno, jedno od iskustava koje mi je ostalo najdublje u sjećanju iz razdoblja rada u međunarodnim hotelskim kućama vezano je za Sheraton Zagreb Hotel. To je organizacija nekoliko dolazaka Madeleine Albright, tadašnje državne tajnice SAD-a, u Sheraton Zagreb Hotel. Organizacija tih posjeta, uključujući koordinaciju sastanaka, smještaja, konferencija za novinare i sl., bila je iznimno kompleksna i ujedno jedno od najupečatljivijih profesionalnih iskustava u mojoj ranoj karijeri.

Kao event manager u Sheratonu bila sam samo jedna karika u velikom organizacijskom lancu tih događanja, no cijeli je sustav funkcionirao poput švicarskog sata. Približno tri mjeseca unaprijed sam sve dogovarala s Veleposlanstvom SAD-a u Zagrebu, od protokola i rasporeda sastanaka do smještaja, satnice i sigurnosnih procedura. Kada je sve bilo razrađeno do najsitnijih detalja i cijeli hotel upoznat s protokolom, otprilike dva tjedna prije dolaska, stigli su predstavnici neke američke agencije iz Beča koji su ponovno prošli sve dogovoreno i gotovo u potpunosti izmijenili plan. Nekoliko dana prije samog dolaska, njezin uži tim i predstavnici State Departmenta još su jednom revidirali program i unijeli dodatne prilagodbe. Kad sam prvi put sudjelovala u organizaciji događanja te razine bila sam iskreno zbunjena stalnim izmjenama, no iskustvo me vrlo brzo naučilo da se na sam dan dolaska sve savršeno posloži, precizno, mirno i gotovo do minute, kao puzzle.

U razgovoru s njezinim užim timom saznala sam i da nakon završenog posjeta odlaze na trotjedni odmor, jer su u potpunosti fokusirani na organizaciju samo jednog događanja u jednoj jedinici vremena. Upravo zato nije bilo prostora za pogreške. Za sljedeći posjet bila je zadužena druga ekipa. Ta razina fokusa, jasne podjele odgovornosti i potpune koncentracije na jedan zadatak ostavila je snažan dojam na mene i kasnije je značajno utjecala na moj profesionalni pristup projektima.

Posebno mi je ostala u sjećanju i jedna mala, ali vrlo znakovita anegdota. Jednog jutra u ured mi je došla njezina tajnica, vrlo draga i mlada osoba, vidno zabrinuta i pitala me zašto je u prostoriji u kojoj se trebao održati važan sastanak toga dana, na velikom stolu postavljeno, kako je rekla, „mrtvo cvijeće“, pitajući se ima li to neko posebno značenje. Na stolu je, naime, bila velika i izuzetno lijepa ikebana. U prvi trenutak nisam shvatila što točno pita, a onda mi je u razgovoru postalo jasno da u američkoj kulturi, barem u to vrijeme, nije bilo uobičajeno koristiti suho cvijeće kao dekoraciju. Prihvatljivo je bilo svježe cvijeće, negdje u domovima eventualno umjetno, ali „mrtvo“ nikako. Taj mi je trenutak ostao drag jer savršeno ilustrira koliko su kulturne razlike i simbolika važni detalji u organizaciji međunarodnih događanja na visokoj razini.

Kad sudionike ne privlači lokacija, nego kvalitetan program

Danas djelujete kao predsjednica Hrvatske udruge za franšizno poslovanje i članica ste upravnih tijela europskih i svjetskih organizacija. Kako ste iz hotelskog svijeta prešli u svijet franšiznog poslovanja? Kako se znanja iz event industrije i hotelijerstva danas reflektiraju u Vašem radu u franšiznom sektoru i međunarodnim organizacijama te kako se razlikuje organizacija evenata iz perspektive hotela i iz perspektive udruge i međunarodne asocijacije?

Paralelno s hotelskom karijerom uvijek sam imala i onu poduzetničku, koja je nakon rođenja moje druge kćeri postala presudna. Svi koji rade u hotelijerstvu i event industriji znaju da je event management posao koji vrlo rijetko stane u osam sati, češće traje puno duže od toga. Pogotovo radi činjenice da ono što odradiš u pripremi ništa ne znači, ako nisi potpuno prisutan za cijelo vrijeme trajanja eventa. Nekada sam čak i spavala u hotelu da ne gubim vrijeme na odlaske i dolaske i da sam na raspolaganju 0-24, ako nešto zatreba. U trenutku rođenja moje druge kćerke, povratak u hotel više jednostavno nije bio izvediv pa sam ostala „samo“ poduzetnica.

U Italiji sam se prvi put ozbiljno susrela s franšiznim poslovanjem i dovela u Hrvatsku nekoliko talijanskih franšiznih koncepata. Vrlo brzo sam shvatila da je franšiza kod nas tada bila gotovo potpuno nepoznat pojam. Upravo me to potaknulo da se tim područjem počnem intenzivnije baviti. Godine 2001. pokrenula sam Body Creator, centar za preoblikovanje ženskog tijela i ubrzo počela nuditi i franšizni model tog poslovanja. Kako tržište nije razumjelo franšize i o kakvom se to konceptu radi, postalo mi je jasno da prvo moramo stvoriti tržište da bi franšize uopće mogle zaživjeti.

Tako sam 2002. godine bila među osnivačima Hrvatske udruge za franšizno poslovanje. Prvotna ideja bila je vrlo pragmatična, stvoriti okruženje i tržište za moju franšizu. U tome sam i uspjela, jer sam tijekom dvadesetak godina prodala tridesetak Body Creator franšiza u Hrvatskoj i regiji. No, kroz rad u udruzi, njezino članstvo u Europskoj franšiznoj federaciji i Svjetskom franšiznom vijeću, shvatila sam da je franšizno poslovanje puno šira priča od mene same i da može donijeti stvarnu korist velikom broju poduzetnika, ako znaju kako ga pravilno razvijati. Tako sam prirodno ušla i u konzultantske vode te sada zajedno s poduzetnicima stvaram njihove franšize i pomažem im da ih rašire kod nas i u inozemstvu. 

Znanja stečena u hotelijerstvu i event industriji pokazala su se izuzetno korisnima u radu udruge. Razlika između organizacije evenata iz perspektive hotela i iz perspektive udruge ili međunarodne asocijacije prilično je velika. U hotelu imate snažnu infrastrukturu, brojne odjele i prepoznatljiv brend poput Sheratona ili Four Seasonsa, koji sam po sebi privlači ljude. U udruzi često nemate luksuz takvog backupa. Događanja organizira dvoje ili troje ljudi umjesto stotinu i pedeset zaposlenih, a publiku morate privući prvenstveno kvalitetom sadržaja, a ne imenom lokacije. Ipak, upravo u tome leže i posebne čari tog posla. 

Što se tiče znanja iz hotelijerstva, mislim da su me ona zauvijek obilježila i da je riječ o svojevrsnoj profesionalnoj deformaciji. Naime, u svim hotelima i restoranima automatski primjećujem što ne funkcionira, gdje se gubi vrijeme i što bi se moglo organizirati jednostavnije, brže i produktivnije. Ponekad mi dođe da se dignem i kažem: ovo je krivo, ovdje gubite vrijeme i energiju, ali naravno, to zadržim za sebe i samo mentalno slažem bolju verziju procesa.

Koje vrste događanja Hrvatska udruga za franšizno poslovanje najčešće organizira i koliko se takvih događanja godišnje realizira u Hrvatskoj?

Tijekom proteklih dvadesetak godina organizirali smo deset međunarodnih sajmova franšiza, petnaest međunarodnih franšiznih foruma, nekoliko stotina radionica i predavanja, samostalno ili u suradnji s partnerima, kao i dva sajma poslovnih mogućnosti za samozapošljavanje u suradnji s Gradom Zagrebom. 

Posebno smo ponosni na naš obrazovni iskorak. Od 2012. godine utemeljitelji smo kolegija Franšizno poslovanje na Sveučilištu Vern, a isti ili slični programi danas se izvode i na University of Luxembourg, Swiss School of Business and Management te na još nekoliko poslovnih škola i fakulteta u Hrvatskoj i inozemstvu na našu inicijativu, gdje uglavnom ja i predajem. Ovaj nam je korak iznimno važan jer vjerujemo da sustavno obrazovanje mladih u području franšiznog poslovanja stvara dobre temelje za dugoročan i stabilan razvoj tog sektora. Franšize su učinkovit način skaliranja poslovanja i internacionalizacije no, nisu samo to. One su i način održivijeg pokretanja poduzetničke aktivnosti jer omogućuju brži prijenos znanja, jasne poslovne okvire i kontroliraniji ulazak na tržište. Time se povećavaju šanse za uspjeh novih poduzetničkih pothvata, ali i njihov doprinos zapošljavanju i razvoju lokalnih zajednica.

Budući da mikro i mali poduzetnici čine najveći dio ukupnog zapošljavanja, kako u Hrvatskoj tako i u većini europskih zemalja, ali i važan dio gospodarskog rasta, ulaganje u znanja i vještine koje im pomažu da posluju sigurnije i održivije ima vrlo jasan smisao. Edukacija o franšiznom poslovanju mladima daje konkretnu podlogu za kvalitetniji ulazak u poduzetništvo, smanjuje početne pogreške i doprinosi stabilnijem razvoju poslovanja, zbog čega ovaj iskorak smatram važnim i na nacionalnoj i na europskoj razini, a podržava ga i Europska Franšizna Federacija. 

Uz Poslovni FM suosnivači smo i regionalne nagrade Franchise Brand Leader Award, koja se već četiri godine dodjeljuje najboljim franšizama u Hrvatskoj i regiji. Nagrada ima nekoliko kategorija, a ukupni pobjednik automatski ide na European Franchise Award u Bruxellesu, što je ujedno i jedini način da se neka franšiza uopće može natjecati na europskoj razini. Tako je prije tri godine srebrni europski pobjednik bio Muzej iluzija, 2024. godine naš Carwiz rent a car je bio među finalistima, dok je 2025. godine Tinker Labs pobijedio u kategoriji novih europskih franšiznih koncepata, a Poslovni FM radio bio je finalist u kategoriji kompanija koje su neizostavan dio poslovanja svake franšize.

Brend Forum kao primjer događanja koje stvara trajnu vrijednost 

Brend Forum je izrastao u prepoznatljivo poslovno događanje. Koji su, po Vašem iskustvu, ključni elementi uspješnog eventa koji dugoročno stvara vrijednost za destinaciju i sudionike?

Brend Forum je danas jedno od najprepoznatljivih poslovnih događanja u regiji posvećenih brendovima i brendiranju. Održava se u Zagrebu i okuplja domaće i međunarodne stručnjake, vlasnike tvrtki, velikih i malih, članove uprava i top menadžment kako bi se razgovaralo o razvoju brendova, njihovoj tržišnoj vrijednosti i utjecaju na dugoročne poslovne rezultate. Na Brend Forumu govori se o brendiranju zemalja, osoba, robe i usluga, a i šire. Kroz godine je prerastao klasični konferencijski format i postao platforma za razmjenu znanja, povezivanje i stvaranje konkretnih poslovnih prilika.

Kao članica organizacijskog odbora, zajedno s dr. Božom Skokom, Tomislavom Ravlić, dr. Aldinom Dugonjićem, Silvijem Šimcem i, naravno, Darkom Bukovićem kao pokretačkom snagom cijelog događanja, Brend Forum doživljavam kao projekt koji ima jasnu viziju i snažan regionalni doseg. Njegova vrijednost nije samo u kvaliteti govornika, već i u činjenici da sustavno gradi kulturu brendiranja i strateškog razmišljanja u gospodarstvu, što dugoročno doprinosi konkurentnosti domaćih i regionalnih tvrtki.

Iz perspektive event managementa, Brend Forum je dobar primjer događanja koje dugoročno stvara vrijednost i za sudionike i za destinaciju. Prije svega, ima jasno definiranu temu i ciljanu publiku, što je temelj svakog uspješnog eventa. Sadržaj je pažljivo strukturiran i kombinira konferencijske panele, praktične radionice, sajam franšiza, dodjele nekoliko nagrada, B2B susrete i popratne programe, čime se sudionicima omogućuje ne samo slušanje, nego i aktivno sudjelovanje i umrežavanje.

Važan element uspjeha je i međunarodna komponenta, jer sudjelovanje stručnjaka iz različitih zemalja daje događanju širinu i dodatnu relevantnost. Uz to, Brend Forum donosi i vrlo konkretne ekonomske učinke, od jačanja znanja i kompetencija poduzetnika, preko poticanja internacionalizacije brendova, do stvaranja novih poslovnih suradnji koje se često nastavljaju i nakon samog događanja.

Iz organizacijskog kuta gledanja, razlika u odnosu na klasične hotelske evente je u tome što se ovdje ne oslanjate na snagu lokacije ili brenda hotela, već isključivo na kvalitetu programa, reputaciju govornika i jasno definiranu vrijednost za sudionike. Upravo ta kombinacija strateškog sadržaja, dobre logistike i snažne organizacijske ekipe razlog je zašto je Brend Forum postao prepoznatljivo i relevantno poslovno događanje u regiji, s vidljivim doprinosom gospodarstvu i razvoju poslovne zajednice.

Zagreb za poslovno orijentirana događanja, obala za networking i incentive

Događanja ste organizirali u različitim dijelovima Hrvatske. Koje destinacije su se pokazale posebno prigodne za poslovne skupove i zašto?

Najveći dio poslovnih događanja koje sam organizirala odvijao se u Zagrebu i to s razlogom. Zagreb se dugoročno pokazao kao najprikladnija destinacija za poslovne skupove koji imaju jasan sektorski fokus, poput franšiznih sajmova i stručnih konferencija. Grad ima potrebnu infrastrukturu, dobru prometnu povezanost, koncentraciju poslovne publike i institucija te dovoljan broj potencijalnih investitora, što je za ovakva događanja ključno. Za evente koji traže kvalitetan sadržaj i konkretnu poslovnu publiku, Zagreb je i dalje najracionalniji izbor.

Iznimka u tom smislu bila su tri franšizna sajma koja smo organizirali u Opatiji, u razdoblju od 2016. do 2018. godine, u suradnji sa Županijskom komorom Rijeka. To su bila vrlo kvalitetno organizirana događanja, na visokoj profesionalnoj razini, a sama Opatija je izvrsna destinacija za poslovne skupove, s dugom tradicijom kongresnog turizma i infrastrukturom koja bez problema može podnijeti i znatno veća okupljanja. Međutim, u tom je razdoblju franšizno poslovanje još bilo u začetku čak i u Zagrebu, a kamoli u Opatiji, pa je interes publike bio ograničen. To je vrijeme kada takva tema nije mogla privući publiku koja bi radi toga dolazila u Opatiju. Mislim da i sada još nije vrijeme za organizaciju takvog skupa izvan Zagreba jer u manjim mjestima većinu posjetitelja čine znatiželjnici, dok je onaj ključni dio publike, potencijalni investitori, još uvijek relativno malen.

Iz event management perspektive, dodatni izazov kod organizacije takvih događanja u manjim mjestima je i logistika. Većina stranih govornika i sudionika programa dolazi u Zagreb pa je potrebno organizirati dodatni prijevoz i smještaj izvan glavne poslovne rute. Za manje organizatore to značajno povećava troškove i organizacijski pritisak, bez nužno većeg povrata. 

Iako je Opatija iznimno atraktivna destinacija, ona se pokazala pogodnijom za šire poslovne konferencije ili incentive događanja. Osim takve vrste događanja, manja i atraktivna mjesta poput Rovinja, Opatije ili Dubrovnika posebno su pogodna za konferencije s jakim naglaskom na networking, strateške rasprave i razmjenu iskustava, kao i za leadership summite, godišnje skupove uprava, industrijske forume i zatvorene poslovne retreatove. Kod takvih događanja glavni „mamac“ za publiku nije prodaja niti neposredan poslovni ishod, nego kvaliteta sudionika, neformalno druženje i vrijeme koje sudionici provode zajedno izvan klasičnog konferencijskog okvira. Velika događanja u destinacijama poput Rovinja funkcioniraju upravo zato što nude izdvajanje iz svakodnevice. Sudionici dolaze zbog sadržaja, ali ostaju zbog ambijenta, večernjih programa i prilika za razgovore koji se ne događaju u konferencijskoj dvorani, već uz večeru, šetnju ili kavu. U takvom okruženju networking često ima veću vrijednost od formalnog programa, a poslovne odluke se ne donose odmah, nego se odnosi tek započinju.

Kod franšiznih evenata situacija je bitno drugačija. Sajam franšiza traži publiku koja dolazi s vrlo konkretnom namjerom, a to su potencijalni investitori i poduzetnici spremni na odluku. Takva publika je koncentrirana u velikim urbanim centrima i ne dolazi primarno zbog destinacije, nego zbog prilike za razgovor, usporedbu ponuda i donošenje odluka. U manjim destinacijama takav se profil posjetitelja teže okuplja, a događanje lako sklizne u format „šetnje“, što za izlagače nema stvarnu poslovnu vrijednost.

Iz perspektive iskusne organizatorice, koje biste prednosti hrvatske kongresne ponude istaknuli međunarodnim organizatorima, a gdje još uvijek ima prostora za napredak?

Iz moje perspektive i iskustva, rekla bih da je najveća prednost naše kongresne ponude u ljudima i operativi. Hrvatski hoteli, event timovi i produkcijske ekipe vrlo su iskusni, fleksibilni i navikli raditi u zahtjevnim uvjetima. Više puta sam se uvjerila da se kod nas stvari mogu riješiti brzo i pragmatično, bez pretjerane birokracije, što je međunarodnim organizatorima iznimno važno. Ta operativna pouzdanost često je veća prednost od same veličine dvorana ili spektakularnih prostora. 

Ono gdje, po mom iskustvu, još imamo prostora za napredak nije infrastruktura, o kojoj se ionako stalno govori, nego kultura financiranja evenata, posebno kultura sponzorstva. Bez kvalitetnih sponzora danas je vrlo teško napraviti sadržajno jako i produkcijski kvalitetno poslovno događanje. Kod nas se sponzorstva još uvijek često doživljavaju kao trošak, a ne kao ulaganje u znanje, mreže, vidljivost i dugoročnu dobrobit zajednice.

Iako je svaki euro danas važan svakoj tvrtki, u mnogim europskim zemljama postoji puno jasnije razumijevanje da su kvalitetna poslovna i stručna događanja dio šireg ekosustava razvoja gospodarstva. U nekim državama postoje i konkretni poticaji, primjerice porezne olakšice za sponzorstva edukativnih, stručnih i društveno korisnih događanja, čime se potiče privatni sektor da aktivnije sudjeluje u razvoju zajednice. Iz mog iskustva, kada postoji stabilna i dugoročna sponzorska podrška, razina događanja se dramatično podiže, od kvalitete govornika i programa do međunarodnog dosega i reputacije same destinacije. 

Primjeri za to su iskustva zemalja poput Njemačke, Francuske, Nizozemske i nordijskih država, gdje se sponzorstva stručnih i poslovnih događanja tretiraju kao ulaganje u širi društveni i ekonomski razvoj te su dodatno poticana kroz jasne fiskalne okvire i porezne olakšice, jer bi sličan pristup mogao dugoročno ojačati i hrvatsku kongresnu i event industriju.

Nosite titulu Hrvatske kongresne ambasadorice. Što ta uloga konkretno znači u praksi i kako Vam pomaže u dovođenju međunarodnih događanja u Hrvatsku?

Titulu Hrvatske kongresne ambasadorice još uvijek pomalo otkrivam i sama, jer to nije klasična uloga s jasno propisanim zadacima. U praksi je doživljavam prije svega kao svojevrsnu soft power ulogu, a ne kao operativnu funkciju. To je više pozicija povjerenja i kredibiliteta nego konkretnih protokola i zadataka na papiru.

Kroz svoj rad u međunarodnim organizacijama često se nalazim u neformalnim razgovorima o tome gdje bi se određena događanja mogla održati. U takvim situacijama ta uloga funkcionira vrlo praktično, a ne formalno. Mogu iz vlastitog iskustva realno predstaviti Hrvatsku, bez uljepšavanja, reći za koje je tipove događanja izvrsna, a gdje možda nije idealan izbor. Ne radi se o tome da se destinacija prodaje, nego da se pomogne pronaći dobar spoj sadržaja, publike i mjesta.

Upravo na tim neformalnim razinama, kroz razgovore, preporuke i povezivanje pravih ljudi, ta uloga najviše pokazuje svoju vrijednost. Ako iz takvih kontakata kasnije proizađe konkretan interes ili stvarno događanje u Hrvatskoj, onda znam da je ta uloga funkcionirala u praksi, a ne samo kao titula.

Ima li Hrvatska potencijal za ugostiti Svjetsko franšizno vijeće?

Najavili ste želju da u Hrvatsku dovedete i Sastanak Svjetskog franšiznog vijeća. O kakvom je događanju riječ i kakav bi to značaj imalo za hrvatsku MICE industriju i vidljivost destinacije?

Sastanak Svjetskog franšiznog vijeća (World Franchise Council - WFC) nije klasična konferencija, nego vrlo specifičan međunarodni skup na visokoj razini koji okuplja predstavnike nacionalnih franšiznih udruga iz više od 45 zemalja svijeta. Riječ je o ljudima koji u svojim državama predstavljaju cijele franšizne ekosustave, zbog čega domaćinstvo takvog događanja za zemlju domaćina uvijek ima posebno značenje.

Na tim sastancima sudjelujem godinama i iz prve ruke mogu reći da se oni shvaćaju izuzetno ozbiljno. Prije desetak godina, kada je Libanon bio domaćin, bili smo gosti tadašnjeg predsjednika Republike. Obično su pokrovitelji, formalni i financijski, Ministarstvo gospodarstva, gospodarske komore i turističke zajednice, ali i velike korporacije. Takvi primjeri jasno pokazuju da se World Franchise Council sastanci ne doživljavaju samo kao strukovna događanja, nego i kao važni međunarodni poslovni i institucionalni susreti. Sastanci WFC-a održavaju se dva puta godišnje, svaki put u drugom dijelu svijeta. Prošle godine jedan je bio u veljači u Las Vegasu, a drugi kasnije u Indoneziji, dok je sljedeći sastanak planiran krajem svibnja u Pekingu. Domaćinstvo se ne dobiva slučajno. Zemlje se za organizaciju kandidiraju i do dvije godine unaprijed, a WFC mora potvrditi gostoprimstvo. 

Dovođenje sastanka Svjetskog franšiznog vijeća u Hrvatsku imalo bi velik značaj i za franšizni sektor i za hrvatsku MICE industriju. Iako se ne radi o događanju s tisućama sudionika, riječ je o skupu od oko dvjesto ljudi, ali u isto vrijeme skupu s izuzetno jakim reputacijskim učinkom. Delegati iz četrdesetak i više zemalja dolaze kao donositelji odluka i vraćaju se kući s vrlo konkretnim dojmovima o zemlji domaćinu. Iz mog osobnog iskustva, to su događanja koja možda nisu velika po broju ljudi, ali su velika po utjecaju. Upravo zato smatram da bi domaćinstvo WFC sastanka bilo snažan signal da se Hrvatska može pozicionirati kao ozbiljna i relevantna poslovna i kongresna destinacija na globalnoj razini. Za tu organizaciju trebamo podršku institucija i par dobrih sponzora i sve je izvedivo. 

Koliko je realno i ostvarivo da to događanje dovedete u Hrvatsku? Koje zahtjeve destinacija domaćin mora ispunjavati te koje bi bile prednosti Hrvatske kao domaćina takvog velikog međunarodnog sastanka, a koji najveći izazovi?

Rekla bih da je dovođenje sastanka Svjetskog franšiznog vijeća u Hrvatsku realno i ostvarivo, pod uvjetom da se na vrijeme osigura institucionalna i organizacijska podrška. Kad kažem podrška mislim prvenstveno na financijsku podršku bilo u novcu ili u smještajnim kapacitetima i slično. Sama kandidatura nije problem, jer poznajem način na koji Vijeće funkcionira i nemam nikakvu zapreku lobirati među kolegama da prihvate Hrvatsku kao domaćina. U ovom trenutku, primjerice, još se prijavljuju destinacije za jesen 2027. godine, tako da vremenski prostor postoji.

Zahtjevi koje destinacija domaćin mora ispuniti nisu pretjerani, ali traže ozbiljnu organizaciju. Potreban je hotel s pet zvjezdica u kojem bi se rezerviralo okvirno stotinjak soba, često i manje. Delegati obično dolaze u malim timovima od dvoje ili troje ljudi, a domaćin po zemlji osigurava jednu dvokrevetnu sobu, uz mogućnost da sudionici po želji nadoplate dodatne sobe po unaprijed dogovorenim promotivnim cijenama.

Cijeli boravak za službene delegate je paketnog tipa. To znači da su u cijenu uključeni svi službeni sastanci, doručci, stanke za kavu, ručkovi, večere i popratne aktivnosti. Osim radnog dijela, potrebno je organizirati i jednu svečanu gala večeru, po mogućnosti s nekim elementima nacionalnog programa i jednom visokom političkom ličnosti kao domaćinom, recimo Ministar gospodarstva i sl. Trebao bi se organizirati vođeni razgled grada i barem jedan izlet koji sudionicima omogućuje da upoznaju zemlju domaćina malo šire, a ne samo kroz konferencijsku dvoranu.

U hrvatskom slučaju to otvara lijepe mogućnosti. Primjerice, službeni dio morao bi se održavati u Zagrebu radi koncentracije svih franšiza koje ovdje posluju i bolje mogućnosti sponzoriranja od strane lokalnih koncepata, dok bi izlet na Plitvička jezera bio vrlo snažan i autentičan doživljaj za međunarodne goste. Kao alternativa ili nadopuna izleta mogla bi se razmotriti i Opatija ili Rovinj, ovisno o konceptu i logistici. Domaćini pritom često, u suradnji s turističkim zajednicama, nude i mogućnost produženja boravka za delegate, o njihovom trošku, na nekoj atraktivnoj lokaciji, ali po povoljnijim uvjetima, što dodatno povećava atraktivnost destinacije.

U praksi, cijela organizacija takvog događanja uvijek počiva na dobroj suradnji između organizatora, institucija, turističkih zajednica i sponzora. Kada se taj krug zatvori, dovođenje WFC sastanka nije pitanje može li se, nego kada i kako najbolje iskoristiti priliku za Hrvatsku.

Koji biste savjet dali hotelijerima, venueima i event agencijama u Hrvatskoj koji žele privući međunarodne asocijacije i dugoročno se pozicionirati na MICE karti Europe?

Iz onoga što sam vidjela kroz godine rada s međunarodnim asocijacijama, rekla bih da je ključ u realnosti i dosljednosti. Hrvatska ne mora svima biti sve. Puno je važnije jasno znati za koje tipove događanja i publiku smo dobar izbor i to komunicirati bez pretjeranog uljepšavanja. Osobno sam često bila u situaciji da se destinacija bira ne zato što je najjeftinija ili najimpresivnija na papiru, nego zato što ljudi s druge strane imaju osjećaj da će netko preuzeti odgovornost i da neće ostati sami kad se pojavi problem. Taj osjećaj sigurnosti i povjerenja gradi se kroz ljude, a ne kroz prezentacije.

Ako bih nešto izdvojila kao zajedničku točku hotelima, venueima i event agencijama, onda je to potreba da se međunarodnim partnerima pristupa kao dugoročnim odnosima, a ne kao jednokratnim projektima. Kad se to dogodi, pozicija na MICE karti Europe dolazi prirodno, a ne kao rezultat kampanje.