Kako geopolitika utječe na pravila igre: Organizatori događanja sve oprezniji, ali potražnja ne posustaje
Kada razgovarate s Rankom Filipovićem, brzo postaje jasno da njegova karijera nije samo profesionalni put, nego i svojevrsna kronika razvoja MICE industrije u Hrvatskoj. Od prvih dana u turizmu u Dubrovniku, preko ključnih godina u Atlasu pa sve do pokretanja vlastite agencije i vođenja strukovne udruge – sve je povezano istom niti: radom s ljudima i stalnim učenjem. Iako je službeno u mirovini, svoj doprinos kongresnoj industriji svakodnevno daje kroz vođenje Hrvatske udruge profesionalaca kongresnog turizma (HUPKT) i svakodnevnu komunikaciju s kolegama.
Kao i mnogi drugi iskusni profesionalci u hrvatskoj industriji događanja, s „puno utakmica u nogama“, i Ranko Filipović je dio svog zanata brusio u Atlasu – agenciji gdje su se postavljali standardi struke i odgajale generacije organizatora događanja.
Kako ste se našli u svijetu turizma, a zatim i poslovnih događanja?
Kako sam rođen u Dubrovniku, nekako je bilo logično da završim u turizmu. Počeo sam u Hotelskom turističkom poduzeću Dubrovnik, jednom od najvećih, rekao bih, čak u tadašnjoj državi, a kasnije sam prešao u Atlas. To su bile dvije škole koje su dale temelje – tamo se radilo kako treba, učilo se od početka, od odnosa s ljudima do procedura. To je bila baza za sve kasnije.
U Atlasu provodi gotovo dva desetljeća, radeći najprije na incentive programima koji su, kako kaže, bili pravi, veliki američki incentivei, a kasnije na kongresima, međunarodnim i domaćim. „Kad danas vidim što se sve naziva incentive putovanjem, malo mi je smiješno. Mi smo tada radili s velikim korporacijama, osiguravajućim kućama, globalnim brendovima poput Coca-Cole i sl. To su bili projekti koji su tražili ozbiljnu organizaciju, ali i kreativnost.
Sjećam se vrlo dobro primjera s Coca-Colom kada su puno toga brendirali po gradu. Kako je poznati restoran Nautika bio središnje mjesto okupljanja, i on je bio brendiran, Coca-Colinim suncobranima. Početkom devedesetih, kada je stigao upit Pepsi-Cole za jedno takvo događanje, morali smo potpuno prikriti dotadašnju suradnju – ništa nije smjelo odavati trag Coca-Cole kako bi event mogao biti realiziran pa čak ni suncobrani u restoranu. Pepsi je bio prihvatio domaćinstvo, no izbio je rat i tako je otkazano.“
Ovaj posao nije planiranje – nego snalaženje
Iza kulisa velikih događanja često se kriju situacije koje sudionici nikada ne vide. Jedna od takvih dogodila se tijekom organizacije međunarodne skupštine svjetskog udruženja za automatsku identifikaciju (GS1) u Dubrovniku. Isplanirana je bila svečana večera na tvrđavi Revelin
„Gore na terasi Revelina je nastupao Folklorni ansambl Linđo, a dolje je uz večeru bio predviđen kratki renesansni ples. Nakon toga bi uslijedila plesna glazba uz poznate evergrine. Par sati prije večernjeg programa javljaju mi da grupa renesansnih izvođača ne može doći. Zadnji je dan škole i imaju proslavu u gradu. A naš program je već najavljen. U tom trenutku kreće strka – koga zvati, tko može uskočiti. Radilo se, naime o šest parova plesača i troje izvođača na citrama. Dakle, koga god da zoveš nije to jedna osoba već treba skupiti cijelu ekipu. Sva sreća, na kraju sam uspio pronaći zamjenski glazbeni ansambl i sve je prošlo bez da je itko uopće primijetio“, priča Filipović.
Slična situacija dogodila se i s tiskanim materijalima za konferenciju koji su zapeli na carini. „Ništa nije stiglo na vrijeme. Na kraju smo sve tiskali lokalno, gotovo preko noći. To su trenuci kad shvatiš da ovaj posao nije planiranje – nego snalaženje.“
Takve situacije oblikovale su i jednu od njegovih ključnih profesionalnih lekcija: uvijek imati rezervni plan.
„Jedna kolegica iz Amerike mi je davno rekla: ‘In Croatia, you always have to investigate.’ I to je istina. Nikad ništa ne smijete uzimati zdravo za gotovo. Uvijek treba provjeriti, uvijek imati rezervni plan.“
Od velike kompanije do vlastite agencije
Tijekom rada u Atlasu, nakon ratnog razdoblja, Ranko 1994. godine dolazi u Zagreb. Atlas je, kaže, bio okruženje koje je u to vrijeme bilo jedno od rijetkih stabilnih uporišta struke. „Ondje sam imao priliku učiti od iznimnih profesionalaca poput Maje Fabris i Pave Župan Rusković, koje su snažno obilježile moj profesionalni razvoj. U Atlasu sam ostao sve do 2010., prolazeći kroz različite faze kompanije i industrije, uvijek s nadom u bolje sutra. Nakon konačnih promjena i zatvaranja Atlasa, prirodan korak bio je, zajedno s kolegicama, pokrenuti vlastitu tvrtku i nastaviti se baviti poslom koji najbolje poznajem.”
Odluka o pokretanju vlastite agencije nije bila jednostavna, ali bila je nužna. „Bili smo u godinama kad nije bilo lako raditi za nekoga tko možda ne razumije ovaj posao. I zato smo odlučili krenuti sami.“
Što je bio najveći izazov kod pokretanja i vođenja vlastite agencije?
Najveći izazov nije bilo naći klijente, nego država. Zakoni, regulativa, administracija. Kad si u velikoj firmi, radiš svoj dio posla. Kad si sam, moraš biti sve – i pravnik i računovođa i operativa. Zakoni su razbacani, moraš znati sve. To je bio najveći izazov.
Ohrabrujuće je bilo to da su klijenti prepoznali kontinuitet. Većina onih s kojima smo radili nastavila je raditi s nama ili smo radili neke nove evente iz postojećih. Novi klijenti dolazili su nam (i danas dolaze) gotovo isključivo preko preporuka.
U ovom poslu to je ključ – reputacija i odnosi.
Industrija danas: više mogućnosti, ali i više izazova
Govoreći o promjenama u industriji, Filipović ističe kako se suština posla nije promijenila.
„PCO mora biti savjetnik. To je osnova. Moraš znati zakonitosti struke i voditi klijenta. Ono što se promijenilo je tehnologija – danas je sve brže i jednostavnije. Nekad su prijave dolazile poštom, pa faksom, pa mailom. Danas je sve online.“
No, s druge strane, pojavili su se novi izazovi. „Klijenti danas imaju puno više opcija i očekivanja su često nerealna. S druge strane, komunikacija s dobavljačima postaje sve teža – odgovor na mail ili poziv, što bi trebalo biti osnovno, danas je problem.“
Radi li se tu o smjeni generacija i karakteristikama novih generacije za koje se često kaže da nisu toliko predani poslu?
Rekao bih da je riječ o kombinaciji generacijskih razlika, ali i sve izraženijeg nedostatka kvalitetne edukacije. Danas često čujem da se mlade ljude jednostavno postavi na poziciju bez ikakvog stvarnog uvođenja u posao, bez osnovnog, a kamoli sustavnog učenja. Upravo se tu vidi velika promjena u pristupu – kada sam ja počinjao, učilo se kroz rad, uz mentorstvo i otvorenu komunikaciju. U svakom trenutku mogao si pitati, dobiti objašnjenje i razumjeti širu sliku posla. Danas se taj ljudski pristup, čini mi se, polako gubi. Iako neke stvari djeluju kao osnove, poput odgovoriti na e-mail ili javiti se na telefon, ponekad ni to više nije podrazumijevano.
HUPKT: struka za struku
Vi ste jedan od osnivača Hrvatske udruge profesionalaca kongresnog turizma (HUPKT). Kako je došlo do njezinog osnivanja?
HUPKT je zapravo nastao vrlo spontano – sve je krenulo kroz neformalnu komunikaciju i razmjenu ideja među kolegama. Započelo je s našim, danas poznatim, MIM-ovima (Meetings Industry Meeting). U tim prvim druženjima i razgovorima prepoznali smo zajedničku potrebu da se kao struka bolje organiziramo i izborimo za svoj položaj. Ključan trenutak bio je kada smo odlučili tu inicijativu konkretizirati pa smo se Pavle Marković, Slaven Reljić i ja našli, razradili osnovne ideje i 2011. godine osnovali udrugu. Krenuli smo od temelja – prilagodili statut, postavili osnovne ciljeve i počeli okupljati kolege. Od tada HUPKT raste postupno, ali kontinuirano, upravo na toj inicijalnoj energiji i zajedničkoj želji za razvojem struke. Danas ima više od 250 članova iz cijele Hrvatske.
Uloga predsjednika HUPKT-a za Ranka Filipovića ima posebnu vrijednost. „To je nešto što radimo za struku. Bez financijskog interesa, bez skrivenih motiva. Ljudi su to prepoznali.“
Udruga je kroz godine pokrenula niz projekata – od edukacija do certificiranja. „Posebno sam ponosan na program certificiranja kroz koji je prošlo više od 150 kolega. To je konkretna vrijednost za industriju.“
Koji su najveći problemi kongresno-incentive industrije u Hrvatskoj danas? Gdje najviše „zapinjemo“ kao destinacija?
Jedan od ključnih problema je nedostatak sustavne edukacije i razumijevanja same MICE industrije, posebno na razini institucija i lokalnih turističkih zajednica. Često se na konferencijama o turizmu ponavljaju iste teme i isti govornici, dok se konkretni potencijali i alati poput MICE segmenta, koji mogu produžiti sezonu i ravnomjernije razvijati destinacije, primjerice u Slavoniji ili Zagorju, uopće ne prepoznaju niti se o njima dovoljno govori.
Veliki izazov je upravo taj jaz između strateške razine i terena. Bez jasne inicijative „odozgo“ i kvalitetne edukacije o tome što MICE industrija jest i koje koristi donosi destinaciji, teško je očekivati značajnije iskorake. Uvjeren sam da bi sustavna edukacija turističkih zajednica uvelike promijenila percepciju i pristup ovom segmentu.
S druge strane, industrija se često morala snalaziti sama. Mnogi ključni projekti – od edukacija i certificiranja do ambasador programa – pokrenuti su inicijativom struke, a tek su naknadno dobili institucionalnu podršku. To pokazuje da postoji energija i znanje unutar same industrije, ali i da institucije nerijetko kasne s prepoznavanjem i podrškom takvim inicijativama. Kao pozitivne primjere ističem MICE odjele pri HTZ-u, TZ-ovima gradova Zagreba, Dubrovnika i Opatije s kojima imamo stalnu i kvalitetnu suradnju. Polako se priključuju i drugi jer uviđaju vrijednosti koje im MICE donosi.
Napokon se pokrenuo plan za Kongresni centar Zagreb. Utječe li glas struke na plan izgradnje i kako teče suradnja s Gradom po tom pitanju?
Kongresni centar Zagrebu je neupitno potreban – to potvrđuju primjeri iz cijelog svijeta, pa i manjih destinacija koje su prepoznale važnost takve infrastrukture. Iako je Zagreb takav projekt trebao realizirati još prije desetljeća, ohrabruje što se sada konačno konkretno kreće u realizaciju, uz jasne naznake da povratka više nema. Pozitivno je i što projekt vodi Grad, uz upravljanje Zagrebačkog velesajma, čime se osigurava stabilnost i kontinuitet.
Struka, iako nažalost nije bila uključena od samog početka kroz izradu studije izvodivosti, sada ipak dobiva priliku dati svoj doprinos. U dosadašnjoj suradnji s Gradom i investitorima pokazana je spremnost da se mišljenja struke uvaže unutar zadanih okvira, što je dobar temelj za daljnji razvoj projekta. Vjerujem da će se ta suradnja nastaviti i dodatno ojačati, osobito kroz povezivanje sa Zagrebačkim velesajmom, koji se i fizički i funkcionalno nadovezuje na budući centar. Upravo ta sinergija otvara dodatne mogućnosti za organizaciju velikih događanja i potvrđuje da projekt ima značajan potencijal za razvoj Zagreba kao kongresne destinacije.
Rad u udruzi – istinsko zadovoljstvo
Unatoč tome što je formalno u mirovini, Ranko Filipović je i dalje vrlo aktivan u industriji. Prije svega u djelovanju strukovne udruge. Kaže kako je ovaj posao teško napustiti. Zašto?
„Moja ‘aktivna mirovina’ danas se svodi na minimalan operativni angažman u agenciji – uglavnom kroz savjete i podršku kolegama kada je potrebno. S druge strane, rad u udruzi mi predstavlja istinsko zadovoljstvo jer nema svakodnevnog pritiska, već se temelji na kvalitetnoj, opuštenoj i vrlo kolegijalnoj suradnji.
Ipak, ono što mi je danas najvažniji pokretač su – ljudi. Upravo druženje, razmjena iskustava i osjećaj zajedništva daju posebnu vrijednost svemu što radimo. Najveće zadovoljstvo dolazi iz trenutaka kada vidite da su ljudi zadovoljni, da prepoznaju konkretnu korist, osobito kroz znanje koje uvijek ostaje trajna vrijednost. Zato mi je rad u udruzi posebno važan – jer doprinosi nečemu što nadilazi pojedinca i ostaje budućim generacijama. Unutar toga, projekti poput MEETEX-a, certificiranja profesionalaca i edukacijske radionice koje provodimo diljem Hrvatske imaju posebno mjesto. Oni ne samo da povezuju kolege i potiču razmjenu znanja, već i konkretno doprinose razvoju struke. Činjenica da je već 157 kolega prošlo proces certificiranja govori sama za sebe.
Dodatnu motivaciju daje i osjećaj da se u struci nešto mijenja i razvija – da nastaju novi projekti i inicijative koje prije nisu postojale. Upravo taj napredak, uz ljude koji ga stvaraju, razlog je zbog kojeg i dalje s veseljem ostajem uključen.“
